JOSIP VAVRIK

Josip Vavrik rođen je 16.3.1961. godine u Rovišću, gdje je završio osnovnu školu, a sjemenišnu gimnaziju na zagrebačkoj Šalati. Nakon teoloških studija za svećenika je zaređen 1987., prvu službu obavljao je u Svetom Martinu na Muri, zatim odlazi u hrvatsku župu u Hamilton u Kanadu, onda u Torontu, pa se vraća nazad u rodno Rovišće. Nakon toga je bio u Vojnom ordinarijatu, zatim župnik u župama Kaniška Iva, Čazma, Križevci, Zagreb (Prečko), Nevinac, Garešnica. .

.

.

.

.

SREĆKO RIMAC

Srećko Rimac rođen je 27. studenoga 1966. na samom istoku zemlje, u Podgrađu u župi Nijemci kraj Vinkovaca, a već se kao jednogodišnji dječak s obitelji preselio u Rovišće, gdje je pohađao osnovnu školu, potom je u Bjelovaru upisao i završio elektrotehničku školu. Ljubav prema elektrotehnici, posebice energetici, živa je do danas, a o. Rimac ima i formalno sveučilišno obrazovanje: u ljeto ratne 1991. godine diplomirao je na zagrebačkom Elektrotehničkom fakultetu odslušavši i položivši bez ikakvih problema ispite u devet semestara. »Imao sam strica koji je učio elektrotehniku i ujaka električara i preko njih sam je zavolio, ali tehničke predmete – matematiku i fiziku – oduvijek sam volio i bio sam dobar u njima. To mi je bila uvijek jača strana, ali cijelo to vrijeme u meni je tinjala želja za svećeništvom: već u drugom, trećem razredu osnovne škole osjećao sam duhovni poziv. I unatoč tomu što sam jako volio i još uvijek volim elektrotehniku te sam planirao osnovati vlastitu tvrtku, to se nije ostvarilo. Bili su to moji planovi, no Bog je bio jači. Dugo sam se opirao pozivu jer sam se bojao kako će to biti«, svjedoči o. Rimac i otkriva da je hrabrost za »odlučujući« korak skupio tako što je tijekom studija živio u Remetama i redovito odlazio na vjeronauk te putovanja na novogodišnja Hodočašća povjerenja na zemlji u organizaciji taizeovske zajednice. Važna osoba u odluci za svećeništvo, a i u kasnijem redovničkom životu, koju o. Rimac ne zaboravlja spomenuti je Željko Tanjić, njegov sumještanin iz Rovišća, danas rektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta: »On je bio prvi komu sam se obratio, dok je još bio bogoslov u Rimu. Mnogo mi je pomogao u ostvarenju mojega zvanja. Obratio sam mu se za pomoć, uputio me i potaknuo da budem tu gdje sam danas. I u mojim dvojbama i razmišljanjima između dijecezanskih svećenika, franjevaca ili karmelićana Željko je odigrao ključnu ulogu, a ne zaboravljam ni njegove savjete kada sam upisivao specijalistički studij u Rimu.« Računa s Božjom milošću Tako je u karmelićanski samostan došao u jesen 1991. godine, kada je upisao Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, pa je uslijedila godina novicijata u austrijskom Grazu, a na Malu Gospu 1993. položio je prve, potom 1996. vječne zavjete, a za svećenika je zaređen dvije godine kasnije. Prijelaz iz tehničkih u humanističke znanosti za o. Rimca nije bio pretežak izazov, a kako svjedoči, Bog daje milosti kada je pitanje poziva. Na tu su Božju milost računali i poglavari kad su marljivoga i odličnoga studenta koji se dokazao na studiju elektrotehnike i teologije uputili na treći studij: teološke antropologije na Terezijanumu u Rimu. Te dvije godine imaju posebno mjesto u njegovu životu. »Ondje smo bili iz različitih krajeva svijeta. To mi je pomoglo da upoznam Katoličku Crkvu, ne samo u Hrvatskoj i Europi, nego sam upoznao i Crkvu iz cijeloga svijeta – studente, različite kulture, bogatstvo redova i družba, duhovnosti, pokreta u Crkvi. I studij je bio zanimljiv: imali smo različite predmete koji su bili dosta široki, ne samo usko teološki. Uz dogmatiku, bilo je tu i sociološke i kulturološke antropologije, kao i nekršćanske antropologije, a ja sam išao slušati i polagati i neke predmete iz duhovnosti jer me to posebno zanimalo.« Iako je želja poglavara bila da u Rimu nastavi s doktorskim studijem, odlučio se vratiti u samostan u Remetama da bi djelovao kao svećenik u pastoralu. U tom dvogodišnjem razdoblju, između 2000. i 2002. imao je različite službe: vjeroučitelja u osnovnoj školi i u Nadbiskupskoj gimnaziji na Šalati, kapelana na Čretu, predavača na Institutu za teološku kulturu laika i Institutu za kršćansku duhovnost, prefekta kandidata i postulanata... Pastoral duhovnosti No brzo je uslijedio novi poziv za odlazak u inozemstvo: misijski angažman u Bugarskoj. Na Kapitulu 2002. godine odlučeno je da će prihvatiti traženje apostolskoga egzarha Christa Proykova i Generalne kuće za osnivanje muške grane karmelićanskoga reda. Zajedno s o. Tadejem Pericom, o. Rimac spremno je prihvatio odlazak u tu zemlju gdje su katolici manjina i gdje je za njega sve bilo novo – od jezika, bizantskoga obreda, ljudi. »Bio sam spreman poći jer je to traženo od biskupa i iz Generalne kuće. Prihvatio sam to kao Božju volju i moje poslanje. Došli smo u Sofiju djelovati u duhu karizme našega reda, a to je život molitve i pastorala duhovnosti. Na to smo stavljali naglasak: da imamo redoviti život male zajednice i ispunjavamo naša pravila i ustanove reda. Iz toga su onda proizišle mnoge druge aktivnosti: bili smo duhovnici i ispovjednici časnih sestara, surađivali s pokretom Vjera i svjetlo, sa svećenicima i pripremljenim laicima osnovali smo studij duhovnosti i teologije za laike«, svjedoči o. Rimac, koji je nakon dvanaest godina posebno ponosan i na jednoga Bugarina koji je krenuo putom karmelićana i obogatio njihovo zajedništvo. Uz organiziranje i vođenje studija Hrvati karmelićani u Sofiji su se zauzeli za izdavanje katoličke literature. »Bila je to Božja providnost: uvijek smo željeli izdavati knjige. Bog nam je poslao jednoga čovjeka koji je imao veliku želju i financije i zajedno s njim pokrenuli smo izdavanje različitih knjiga katoličkih klasika kako bismo Bugarskoj, koja je većinski pravoslavna, predstavili katoličku duhovnost. Kao karmelićani, radili smo zajedno s drugim svećenicima, uključili smo prevoditelje, a mi smo radili korekcije. Počeli smo s našim karmelskim misticima, a u to smo doba u suradnji s nakladnikom 'Comunitas' izdali zasigurno 40 do 50 naslova«, kaže o. Rimac, kojega je već nakon prve godine u Sofiji tamošnji egzarh Proykov zamolio da preuzme službu generalnoga tajnika Biskupske konferencije Bugarske. Koordinirao je rad tajništva Biskupske konferencije triju katoličkih biskupija: dviju latinskoga i jedne bizantskoga obreda. Ljudi u Crkvi nas trebaju »Odlazio sam na susrete generalnih tajnika iz cijele Europe. U jednom razdoblju na tim je susretima bilo nas 8-9 koji smo govorili hrvatski, pa smo u šali govorili da ćemo tražiti mogućnost da govorimo hrvatski«, spominje o. Rimac, kojemu je bila povjerena briga o pripremanju odgovora za sinode, organiziranje različitih susreta i pohoda. Mnogo je radio na Kompendiju Katekizma Katoličke Crkve. »Ispočetka mi je bilo teško jer još nisam svladao jezik i bizantski obred, a poslije sam se dobro snašao, zahvaljujući biskupima Proykovu, Jovčevu i Hristovu, sestrama karmelićankama i euharistinkama, ali i narodu koji je jako blizak nama Hrvatima i uvijek su nam bili spremni pomoći«, kaže karmelićanin kojeg su subraća izabrala za provincijala, pa se s novom službom vratio starom gradu u jesen 2014. godine. Napominjući da ga u karmelskoj duhovnosti najviše privlači molitva, duhovno vodstvo i ostali oblici osobnoga pastorala, o. Rimac iz perspektive provincijala naglašava dobru suradnju i potporu vodstva Crkve njihovoj ideji, a karmelićani su prisutni kao profesori na KBF-u, u vojnom ordinarijatu, Prvoj katoličkoj osnovnoj školi u Zagrebu. »Uvijek se može više i bolje. Međutim, trebamo prvo obnavljati sebe, raditi na svojoj osobnoj duhovnoj izgradnji, borbi sa sobom kao redovnici, razvijati svoj duhovni život i život u zajednici obnoviti u skladu s izvornom karizmom, a onda proizlazi pravi odgovor na izazove današnjice. Kao karmelićani na prvome mjestu imamo apostolat duhovnosti. Za razgovor s nekom našom braćom ljudi ponekad trebaju čekati dva mjeseca. Tu nas ljudi u Crkvi trebaju, to je naše mjesto.«

Izvor: www.glas-koncila.hr .

.

ŽELJKO TANJIĆ

Željko Tanjić rođen je 1968. u Bjelovaru. Osnovnu školu završio je u Rovišću dok je srednju školu završio 1987. godine u Bjelovaru. U jesen 1988. godine upisao se na Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Po završetku druge akademske godine (1989./1990.) upućen je na studij u Rim. Kao član Papinskog zavoda Germanicum et Hungaricum, u akademskoj godini 1990./1991., nastavio je studij na Teološkom fakultetu Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu. Nakon završenog prvog ciklusa studija (1992./1993.), upisao je magisterij, specijalizacija u fundamentalnoj teologiji., koji je završio u zimskom semestru 1995./1996. Pod vodstvom prof. dr. Rina Fisichelle nastavio je rad na doktorskoj disertaciji, Veritas in Christo. Le determinazioni del concetto di verita nei documenti del Concilio Vaticano II. Nakon trogodišnjeg rada na disertaciji, 18. ožujka 2000. godine obranio je doktorsku disertaciju. U akademskoj godini 1999./2000. pri katedri fundamentalne teologiji započeo je rad kao vanjski suradnik na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu. U istoj ustanovi 2001. godine postaje najprije viši asistent, a potom u jesen 2004. i docent pri istoj katedri. Od 2009. do 2011. godine na KBF-u predaje kao izvanredni profesor, Pročelnik katedre za fundamentalnu teologiju. Prema odluci Skupštine Kršćanske sadašnjosti, a sukladno prethodnoj odluci zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita kardinala Josipa Bozanića, dr. Tanjić imenovan je novim direktorom KS-a 10. rujna 2009., te je navedenu dužnost obnašao do 2011. godine. Od 2011. godine dr. Tanjić imenovan je za rektora na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Papa Franjo imenovao je 23. rujna 2014. rektora Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željka Tanjića članom Međunarodne teološke komisije. Dr. Tanjiću povjeren je petogodišnji mandat (2014. – 2019.), koji će obnašati zajedno s 29 novoimenovanih članova Komisije, objavio je Tiskovni ured Svete Stolice. Objavio je više znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu te sudjelovao na više znanstvenih skupova i seminara, a u Kršćanskoj sadašnjosti tiskana mu je knjiga Teologija pred izazovima sadašnjeg trenutka.